Bajka

Ležô sam na žalu. Još u modrom visu Imalo je nebo jednu zv’jezdu zlatnu, I nad lukom druge vidjele se nisu. Po rastrtu moru, kô po meku platnu, Padali su prvi galebovi. Neđe Molitva je rana u zvonu I klatnu Jecala. Sve grane, putanje i međe Pjevale su pjesmu. Mirisô je zdravi Vrijesak, i hridi sve sive i smeđe. Ja sam gledô: tiho, kô san jedan plavi, Nasmijana, topla, i kô ljiljan mio, Okupana rosom, ona mi se javi, I stupi mi. Jedan leptir, što je bio Pun zlatnoga praška nad njom razvi krila, Dok je srebrn veo titrajući krio Purpur njenog t’jela. Iz kosa kô svila, Iz njedara njenih, sa lica i čela Padale su ruže, i svaka je bila Kao krv crvena. I dok se svrh sela Plava, tanka para u pramenju kupi. Ona mi se prignu pa, sjajna i vrela, Poljubi me. I njen poljubac se upi U san moj, od zlatnih nita što se pleo. Zatim nasmijana mekom rukom skupi I podiže s trave svoj prozirni veo, I pođe. Gdje srebrn talas o žal bije Jedan krupan labud čekô je i bdjeo; Lako, kô dah tihi što IZ palma vije, Na ustremljena mu ona sjede krila, I s njom labud krenu što je mogô prije. . . Planu more, posta kô crvena svila. Pogorješe jedra, sve zasja! I lukom Plovio je labud, a zora je bila Obgrlila vrat mu ružičastom rukom.