Kovač

Noć mračna i pusta. Mraz hvata i bije. U čađavoj izbi kuje kovač stari; Na domaku ognja lice mu se žari, Niz kosmate prsi znoj potokom lije. Pod udarom snažnim lete iskre krupne K’o da se meteor rasipa u noći, I on, s teškim maljem u ovoj samoći, Izgleda k’o simbol snage nedostupne. Trudi su ga časi stvorili u čelik – O, kako je zoran! O, kako je velik, I sjajan k’o veče na vrsima jela!… I dokle po selu šušti grmlje drače, On garavom rukom zamahuje jače, I s nakovnja leti snoplje zlatnih strela…