Pretprazničko veče

Kandilo baca i sobu mi zâri. Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari, I gluhi časi neosjetno teku. Napolju studen. Peć pucka i grije. Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim, I slušam kako granjem zamrznutim U moja okna goli orah bije. Tako na vrata sumornog mi srca Sjećanje jedno udara i čeka Kô drug i sabrat, kao duša neka Što sa mnom plače i u bolu grca. Negda u take noći, kada otka Pomrlom granju zima pokrov ledan, Ova je soba bila kô vrt jedan, Gdje je kô potok tekla sreća krotka: Kao i sada, pred ikonom sjaji Suh bršljan viri. Lako se talasa Izmirne plamen i blagoslov taji. Sva okađena miriše nam soba. Okolo žute lojane svijeće, Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće, Radosni što je već grudanju doba. Pod tankim velom plavkastoga dima U peći vatra plamti punim žarom, I sjajne pruge po ćilimu starom Veselo baca i treperi njima. Uvrh, na meku šiljtu, otac sio, Pružio čibuk i dim se koluta; Njegova misô nadaleko luta, I pogled bludi sanjiv, blag i mio. Uza nj, tek malko na šiljtetu niže Kô simbol sreće, naša majka bdije; Za skori Božić košulje nam šije, I katkad na nas blage oči diže. U to bi halka zakucala. – „Petar!“ – Usklikne otac – „On je zacijelo! On vazda voli govor i sijelo – Otvorite mu!“. . . – I mi svi, kô vjetar, Trči i vratâ prijevor izvuci. I stari susjed, visok kao brijeg, Tresući s ruha napanuli snijeg, Javio bi se s fenjerom u ruci. Svaki mu od nas u zagrljaj hita, Majka ga krotko susreta i gleda, A on se javlja, pa do oca sjeda, I brišuć čelo za zdravlje ga pita. Sva novom srećom ograne nam soba! Na svakom licu sveto, sjajno nešto. Sučući brke, stari susjed vješto Počô bi priču iz dalekog doba. I dokle prozor hladna drma ciča, Mi svaku riječ gutamo nijemi; Srca nam dršću u radosnoj tremi Sve dogod ne bi dovršio čiča. Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana, Uzeo gusle u žilave ruke, I glasno počô, uz ganjive zvuke, Lijepu pjesmu Strahinjića Bana. . . Meni je bilo kô da pjesme ove Svaki stih posta pun behar u rosi, Pa trepti, sjaje, i meni po kosi Prosipa meke pahuljice nove. . . O mili časi, kako ste daleko! Vi, draga lica, iščezla ste davno! Pusta je soba. . . moje srce tavno. . . I bez vas više ja sreće ne steko’. . . Kandilo i sad pred ikonom tinja, I sad je pozno predbožićnje doba; Al’ gluha jama sad je moja soba, A ja list sveo pod bjelinom inja. Uzalud čekam. . . U nijemoj sjeni Nikoga nema. . . Sam, kô kamen ćutim. Samo što orah granjem zamrznutim U okna bije i javlja se meni. . . No dok mi mutni boli srce kose, Kô studen travku uvrh krša gola – Ja čujem šušanj kô viline kose. Gle! Sad se redom rasklapaju same Sve knjige stare, snovi čežnje duge – Miču se, trepte jedna pokraj druge, I njihov šumor kô da pada na me. Sanjam li? Il’ bi ovo java bila? Prhnuše lake ptice, kô sa grana, I po sobi mi svud razviše krila. Sve se svijetle!. . . Sve u blijesku stoje!. . . Jedna okolo kandila se vije, A neka bolno, Kô da suze lije, Pred slikom dršće mrtve majke moje. Neke bijele kao ljiljan prvi, Samo im zlatno meko perje grudi; Neke sve plave, tek im grlo rudi, Kao da kanu kap zorine krvi. Neke mi pale tu na srce svelo, Pa kril’ma trepte i šušte kô svila; A jedna lako, vrhom svoga krila, S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo, Kô da bi htjela zbrisati sjen tuge. . . I slušaj! Redom zapjevaše one!. . . I glasi dršću, tresu se, i zvone, Mili i sjajni kô luk mlade duge: „Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?! Mi pjesme tvoje, i drugova sviju Što svoje duše na zvjezdama griju – Sveta smo živa porodica tebi! Mi kao rosa na samotne biljke Padamo tiho na sva srca bona, I u noć hladnu mnogih miliona Snosimo tople božije svjetiljke. Mi združujemo duše ljudi svije’! Mrtve sa živim vežu naše niti: I s nama vazda uza te će biti I oni koje davno trava krije! Prigrli ova jata blagodatna! I kada jednom dođe smrti doba, Naša će suza na kam tvoga groba Kanuti toplo kô kap sunca zlatna“. . . I akord zvoni. . . Sve u sjaju jačem Kandilo trepti i sobu mi zâri. . . Iz kuta muklo bije sahat stari. Ja sklapam oči i od sreće plačem. . .