Proljeće

Nemoj, draga, noćas da te san obrva I da sklopiš oči na dušeku mekom! Kada mjesec sine nad našom rijekom I na zemlju pane tiha rosa prva, Rodiće se mlado proljeće! I svuda Prosuće se miris plavih jorgovana; I pahulje snježne padaće sa grana U naš bistri potok što baštom krivuda. Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom, I svaki će prozor zasuti beharom, Da probudi srca što ljube i Gore. . . Zato nemoj, draga, da te san obrva! Dođi, i u bašti budi ruža prva, I na mome srcu miriši do zore!