Kavkaski sužanj

(Odlomak) . . . . . . . . . . . . Mrkne sunce za Gorama I šum huji u daljini, Vraćaju se u aule Stanovnici mračni njini. Svjetlucaju oštre kose Pram potonjem sunca zraku I dođoše. I već ognji Planuše u polumraku. Šum nestaje međ Gorama Kolutaju noćne sjene – Samo Gorske vode tutnje Padajuć niz strme st’jene. I s’jedi je zasp’o Kavkaz, Zavijen u plavoj magli… Al’ kroz noć i mjesečinu Ko to kradom amo nagli? Rus se trže. Naokolo Nit zvuk zvoni nit zrak tinja. Samo pred njim sa osmejkom Stoji mlada Čerkeskinja… Rob je gleda nem i blijed, Krv mu zasta puna žara – Najljepšim me sankom vara! A djevojka sa pozdravom Stupi bliže nježna Lika; Kraj njeg’ kleče – i prinosi Usnicama ranjenika Hladni kumis. Ali sužanj Otiskuje lijek rukom, Hvatajući žedne duše R’ječ za r’ječju, zvuk za zvukom. I poglede njene sjetne I neznani jezik strani; I r’ječ živi! riječ slatku Čuje sluh mu očarani… . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Aleksandar Sergejevič Puškin (Prevod: Jovan Dučić)