Ima kod nas, brate, novinara

Kojim nema u Europi para. Tako Šlegel, nekad teologom, Zamijenivši Crnu rizu s togom Tagblattove uvodnike piše Rigorizmom, kakvog nema više. Engleska mu u Australiji smeta, On zna tajne svjetskih kabineta, Turska mu je davno već na putu, On opasnost dugo gleda žutu, On zna cilje raznih pretendenta Crnijeh i bijelih kontinenta, Kad je mutno, reć će da je vedro Jer je mrtav pokojni don Pedro. Ozbiljan kad piše kao Hegel, Neozbiljan vele da je Šlegel, Rođen da mu naslijeđene rente Nose teške godišnje procente. Kada nismo već milionari, Pošteni smo, braćo, novinari, Ni to nije posljednji artikl, Naročito – kad je lajbartikl, Tek – ozbiljan Toni možda nije, Jer se često ex privata smije. Drugi uvodničar, neki frater Bio je ko Šlegel nekad pater Pa i sada misu služi često, Crnorizac nije biti presto. Kao paž se Cherubinom kaže, Ako njegov krsni list ne laže. Neki ga fra Buldog krste zlobno, Jer mu maska ima lice kobno, Al usuprot tome neku damu Viđaju u Talijinom hramu, Novinarsku kartu daje kojoj Kao dobroj gazdarici svojoj. Cherubin bo kućicu je steko, Hausbesitzer da je, ne bi reko Kada ide ulicom ko buldog, Mrki vuk narečeni fra Buldog. Doktor Dežman sušičave liječi I ne piše u Obzoru ni riječi, Nekada je piso Protiv struje Bezuspješno, zasad drugo snuje. Kako nije postao županom, Nosio se dugo s aeroplanom, Pa napokon kad ga izmislio Njegov plan već izumljen je bio. Kako novine se danas plijen Mogli bi zaplijeniti i mene. Zato preć ću preko Srećka Zindla Koj se sriče tek na rimu “ksindla”, Preć ću preko Mocnaja i Cmoka, Brozovića, Breznića i šmoka Radujuć se što za novinara Državni se fiškal mnogo stara. Objavljeno posthumno