Rastanak

Tamo-amo, s dvojke na četvorku, varakaš se, a djetinjstvo mine, prevari te Una čarobnica, odnese ti četiri godine. Opraštaj se s pustopašnom braćom, pozdravljaj se zauvijek s Bihaćom. Zamukoše sobe internata i u njima smicalice đačke, osta pusta cesta za Pritoku gdje smo krali orahe seljačke. Osta Murat, poslastičar stari i njegovi kolači „brdari“. A drugovi! Kome prvom prići, dok okolo spomenari kruže? Tihim glasom jedva progrgućeš: „Daj mi šapu. Doviđenja, druže!“ Okreneš se, dok suze uminu, stariji se činiš za godinu. A sa kim se pozdraviti neću? Zašto mi se oči rosom pune. Osta Zora, moja ljubav tajna, u kućici, s druge strane Une. I tamo sam lunjao, oprezan, zbunjen, trapav, kao da sam vezan. Često sam joj pisao zadatke, šaputao tablicu množenja, a kad bi me milo pogledala, osjećah se kao mladoženja. Sanjao sam o njenome Liku, pokraj Une, skriven u vrbiku. Odoh kroz noć, punu kreketanja, (žabe su me pratile u horu!) i na zidu, blizu kuće njene, zapiso sam „Branko voli Zoru“. I danas me uvijek boli duša, kad se gdjegod javi kreketuša.