Svaštara

Oko svake naše bilježnice stegnut propis, ne možeš da dišeš, za svaku je strogo određeno šta ćeš u njoj do kraja da pišeš: ovdje brojke, po lejama uskim, tamo srpski, ovamo francuski. Ima, ipak, u svakoga đaka tajna sveska, to ti je za priču, odrpana, zgužvana i kusa: a od mila — svaštarom je viču. Divna sveska, po bogatstvu carska, raspjevana, smjela, slobodarska. Tu se pišu istorije đačke, sve u ludom vrije izobilju: „Petar Krekac pokrao piljara, prasac Meho voli gusku LJilju, Mile Batić zaljubljen u Micu, bata Kole voli razrednicu.“ U svaštari, u mojoj šarenki, od prvoga reda odozgora, sjedila je, kao na prijestolju, moja krasna, jedinstvena Zora. Ona, ona. . . svuda ko u bajci, a tek pri dnu: „Nisam pisô majci.“ A kasnije, oblak za oblakom, pisao sam s neskrivenim jadom: „Ovaj život nevjera je sama, Zora šeta s Mićom Nakaradom.“ List obrneš, opet nove čini: „Vječno vjeran biću Angelini!“ Godina se za godinom niže, niču nova obećanja sveta, dok odjednom, zar se i to nađe: „Ovo mi je djevojka deseta!“ Kako tada, tako i ostade, srce moje svaštara postade.