Pjesma o tišini

Ona se uvijek javi kad zanoća. U večernjici svako veče sija. U tami bdije, u lišću ćarlija, a njena sestra zove se Samoća. Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom. Blagoću ima stare mame. Ko dobar drug je; zagrli te rukom i punim smisla govori ti mukom, ili ti ruku položi na rame. Ako ti srce sija od vedrine, milinom svojom ona je uveća, ako je tamno, teret s njega skine, i otvara mu vidik u dubine. I katkad u njem zatreperi sreća.