Povratak

Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti — velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi — I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda će se jednom uvečer pojavit Prekrasna, u plavom, Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, O, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost, i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići — I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti — velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim.