Dolina nemira

Dolina mala to bješe prije U kojoj ljudi bilo nije; Pođoše u rat jednog trena Slijedeći zvijezde blagih zjena Što s plavih kula noću skreću Stražarski pogled svoj ka cvijeću, Dok cijelog dana među njima Sunce u lijenim leži snima. Posjetilac će priznati sada Da tužnom doli nemir vlada. Sve osim zraka što, sve teži, Nad magičnom samoćom leži. Stabla bez vjetra, da im gib prida, Drhte ko more koje se kida Oko maglovitih Hebrida! Ah, nema nigdje vjetru znaka, Da hrpu šuštavih oblaka Nebom od zore gna do mraka, Nad ljubicama koje mazne Liče na ljudske oči razne – Nad ljiljanima koji kriju Bezimen grob gdje suze liju! Njišu se: – cure kapi vječne Iz mirisne im čaške mliječne. Plaču: – niz stabljike im puze, Poput dragulja trajne suze.