Jednoj u raju

Sve si mi bila, ljubavi, Sve što mi duše ište Moj zeleni otok, ljubavi, I česma, i svetište; Svud vijenci voća, cvjetne hvoje, I sve što bješe moje. Prelijepi snu, ne trajes više! O, zvijezde nade, što ste sjale, Sad oblaci vas sakriše! Glas Budućeg mi viče: “Dalje!” Ali moj duh se, lebdeć, njiše Nad tamnim morem prosle sreće Užasnut, nijem, sve tiše. Jer jao! Jao, u meni života svjetlo trne. “Nikad već – nikad za te” (kao da valove Crne slušam što šapuću kleti) “Spaljeno stablo ne cvate, Orao ranjen ne leti.” Svi sati su mi poput zore, A noć ko sanja čista, Gdje tvoje tamne oči Gore, I gdje ti korak blista: U kojem plešu sad se vije, Kraj kojih voda Italije? Prokleto bilo ono doba: Od ljubavi su odveli te. Za tuđi ležaj tad su zloba I Crni zločin oteli te, Od naših magla i od mene, Gdje srebro tušnih vrba vene.