Poezija emili dikinson

Poezija slavne američke pjesnikinje, kao i iscrpna objašnjenja za pojedina pjevanja, imenovanih brojevima do 1775, u knjizi “Poezija” Emili Dikinson, u izdanju OKF-a. Moć svoju uzeh u svoje ruke – I krenuh protiv svijeta i ja – Ne bijah jaka – kao David – Al bijah dvaput – hrabrija – Bacih svoj kamen, al ja sama – To sve bijaše što je palo – Bješe li Golijat – odveć velik – Il moje biće – odveć malo – U knjizi ista pjesma stoji u malo drugačijoj verziji: ova je tačnija, ona „raspjevanija“, a zaslužuje da bude objavljena u obje varijante, jer da nije stajala na Jasninom zidu, ne bi ni ona, ni ostale, doživjele ponovno rođenje – uz naše babičenje – na jeziku o kojem nisu sanjale. I posao krene. Nisam, vjerovatno, ni u šta u svojem vijeku uložio toliko tvrdoglavosti, nesna, ushita, razočarenja, što ne kazuje ništa o valjanosti ovih prevoda, jer, što rekao onaj Englez, uživanje u nekom poslu često obmanjuje u pogledu stvarne vrijednosti tog posla. Tim viškom ulaganja kao da sam iskupljivao svoje neznanje engleskog, a zanosom kao da sam htio zaglušiti glas zdravog razuma koji mi je šaptao: jesi stručnjak za sulude pothvate, ali je ovo suludije od svega što ti je došle naumpalo! Zapravo, kao da sam se odlučio igrati partiju šaha bez gledanja u šahovsku ploču. Ono, istina, i to se može, ima takvih suludnika, ali to prevazilazi moje snage. Naravno, stvar se mogla gledati i drukčije: Jasna zna šta je engleski, a ja šta je poezija i, kad se ova dva znanja udruže, ispašće nešto čega se nećemo ni jedno stidjeti. Jeste, ali je Jasna odlazila, a mene samog ostavljala, samog sa engleskim jezikom, čija te svaka riječ gleda s visoka, a Jasna nije mogla sjedeti kraj mene dok prevodim da mi odgovori na dvadesetak pitanja koja su iskrsavala – bar ispočetka je bilo tako – povodom svake pjesme. Nego, i to pregrmjesmo! Naši su životi – Švajcarska – Tako tihi – tako hladni – Dok u čudno popodne neko – Alpe svoj veo ne razmaknu I ugledamo – Daleko! Italija je s one strane – Mada ko stražar između – Alpe svečane – Alpe sirenske – Vječito čuvaju medu! Prvi stih je nezaboravan. Ali ne samo zbog toga što živi od iznenađenja. Istina, čar poezije Emili Dikinson potiče, ne na posljednjem mjestu, iz neočekivanih poteza mašte. Među bezbrojnim stvarima s kojima je mogla uporediti „naše živote“ izabrala je najmanje očekivanu: Švajcarsku. Ali kad uđete u ovu pjesmu, i dublje zađete u ovu poeziju, otkrivate da je Švajcarska, ma koliko bila iznenađenje, zapravo pomno promišljena, proračunata slika. O tom kasnije. Nema sumnje da Emili Dikinson spada u pjesnike za koje Ljubomir Simović reče da „iz nekog drugog sveta kroz naš u treći gledaju“. Sloboda s kojom odlomke razdalekih svjetova ova pjesnikinja stapa u cjeline vanredne prozračnosti i čvrstine – svjedoči da njene oči lutaju pustopašicom, van svih puteva kojim se kreću oči navikle na svijet. Stihove Emili Dikinson valjalo bi uzimati kao sredstvo protiv podmuklih težnji svake stvari zemaljske da nam postane do kraja znana, da nam pređe u naviku, da prestane u nama buditi bilo kakav osjećajni odziv. 73 Ko nije gubio, nije spreman Da krunu otkrije! A ko nikad nije žeđao – Pehare i hlad Pinije! Ko se umornu milju nikad Ne uspe – zar takva noga Da istraži purpurni prostor Žala Pizarovoga? Koliko Legija pobjeđuje – Je li vladaru znano? Koliko je na Dan Prevrata Boja izvojevano? Koliko kuršuma nosiš? Da li Kraljski ožiljak imaš? Anđele! Piši „Unaprijeđen“ Na čelu Vojnicima! 76 Ushit je – kada duša kopna Na more otputuje – Prođu se kuće – i predgorja – Duboka Vječnost tu je – U planinama, ko mi, rođen O da li mornar poima Koliko pjanstva božanskog U prvoj milji van kopna ima? 77 Nikad ne čujem riječ „bijeg“ Da krv ne počne brže ići, Iščekivanje naglo se javi, Gotova su mi krila nići! Nikad ne čuh: pred vojnicima Puna tamnica da je pala, Al svoje rešetke – djetinji trgam Tek da bih opet smalaksala! 80 Naša su žića – Švicarska – Tako tiha – tako hladna – Dok u slučajno popodne neko Alpe svoj veo zanemare I ugledamo – Daleko! Italija je s one strane! Mada ko stražar između – Alpi svečani – Alpi sirenski – Vječito čuvaju među! 83 Srce, manje tmurno od moga, Kasno se vraćalo kući – Prošlo pokraj moga prozora Napjev fićukajući – Bezbrižno parče – kakvu baladu – Ariju uličnu – Ali vredovnom Uhu mome Slatkom melemu sličnu – Bobolinka što tuda skita Ko da je – slaviti stala – Prestala – opet stala slaviti – Ko mjehur nestala – Ko da je potok cvrkutavi Na prašnu putu nagnao Krvave noge u menuete A zašto – nije znao! Noć biće, sjutra, možda opet Bolna i puna umora – Oh, Trubo! Opet, molim, prođi Kraj moga prozora! 89 Tu su neke leteće stvari – Časovi – Ptice – Bumbari – O tome nema elegije. Tu su neke stajaće stvari – Bregovi – Vječnost – Boli stari – Ni to mi po volji nije. Tu je – što raste, dok počiva. Zar su nebesa objašnjiva? Kako spokojno Tajna snije! 98 Čast jedna za sve odlaže se – To popodne što Mitru meće – Nitko izbjeći tom purpuru – Ni umaći toj Kruni – neće! Kočija, ovo čuva, i sluge – Soba, sjaj i mnoštvo nijemo – I, takođe, zvona, u selu, Svečano dok projahujemo! Kakva Pratnja dostojanstvena! I kakav obred, kad stajemo! Kako odano sto šešira Podignu, dok se rastajemo! I kakva pompa što hermelin Natkrili kada pokažemo Ti, i ja, smjerni štit sa grbom – Titulu smrti zaištemo! 101 Hoće li zbilja doći „Zora“? Zar takvo nešto ko Dan ima? Bih li ga vidjela s planina Da visinom sam – ista s njima? Ima li perje kao Ptica? Ima li noge ko Lopoči? Jer li rođen u krajevima Koje mi nisu vidjele oči? O Učenjače! O Mornaru! O Mudrače sa neba, kaži! Gdje da maleni Hodočasnik Mjesto s imenom „Zora“ traži? 105 Sagnuti glavu – očigledno – Da potom otkriješ – Da našeg besmrtnog uma takav Položaj bio nije – Dopušta podmuklu slutnju da se U tkanju gustom finom I ti – ponašaš ko paučina Nad maglenom ravninom! 108 Nek se Hirurg s više opreza Skalpela svog dotiče – Ispod njinih rezova finih Krivac-Život se miče! 165 Najviše ranjen Jelen skače – Lovčevu priču sam čula – To je tek zanos smrti – potom – Česta je utihnula! Šiklja stijena udarena! Pa zgažen mač što skače! Rumeniji je tu gdje Jektika žalcem tače! Radost je Oklop kojim Bol je Oprezno oružana, Da ne bi netko krv vidio I viknuo: „Gle, rana!“ 166 To popodne sam Kralja srela! Krunu zbilja nije imao, Slamen Šeširić, to sve bješe, A on je, bojse, bos išao! Al Hermelin je – sigurna sam – Pod starom plavom Jaknom krio – I sigurna sam da kraljevstvo U Džepu Jakne je nosio! Za Grofa odveć veličanstven – Ni Markiz nije tako dičan – Moguće, to Car bješe mali – Papa, il neko njemu sličan! O Konju čije uzde drži Monarh Pjegavi – moram reći Blašče dostojno pošte ali Nije bilo spremno – poteći! I kakva kola! Pomisliti Ne smijem da ću za cijelog Žića vozilo ugledati Kao to što me ponijelo! Dva druga Princa odrpana Njegov su kraljski stav uzeli – Bez sumnje, ti su suvereni Svoj prvi izlet poduzeli! Pitam se da li ta Kočija Kraljska, i uz nju sluge mnoge, Može imati značaj dostojan Ove Vlastele Bosonoge! 167 Zanos po Muci učit – ko što Slijepci po suncu uče! Mrijeti žedan – sluteć kako Poljima potoci huče! Na tuđem žalu stajat, nogu Čežnjivih, čežnjiv Sav – Dok progone te i kraj rodni – I vazduh – voljen i plav! O ti Kraljevsko ti Stradanje! Ti Znameniti Bole! To su strpljivi „Laureati“ Čiji glas vježban – dole – U beskrajnu se Himnu vine – Koja je nečujna stoga Nama, tupljim učenicima Barda Tajanstvenoga! 173 Čupavi stvor, bez nogu, Ali vanrednog trka! Lice mu od velura, A boja lica mrka. Katkad u travi bude! Na grani, katkada, S koje, u pliš obučen, Na prolaznika pada! Sve to u ljeto. Al kad Vjetar Puk Šumski uznemiri – U damastni se stan zaključa – U Svili se šepiri! Onda, izroni sproljeća, Finiji od gospoje! Na ramenima krila mu, Jedva prepoznaš ko je! Zovu ga Gusjenica! I ja! No ko sam to ja Da divnu tajnu Leptira Iskažu usta moja? 177 Oh, Slatka Čarolijo! Oh, Čarobnjače učeni! Pokaži vještinu meni Da bol ulijem što ga Hirurg ne ublažava A ne može ga ubiti Ni svih livada trava – 1756 Ovdje zastade moje ljeto A iza toga kakva zrelost Za drugu scenu i drugu dušu Ispaštanje je moje počelo Udaljiti se prema zimi Miriti se sa zimom – dati Tvoju Tropsku Nevjestu tvojim Ledenicama okovati 1760 Elizijum nam nije dalji No u nabližoj da je sobi Ako u njoj prijatelj čeka Dolazak Sreće ili Kobi – I koliku hrabrost sadrži Duša kad može izdržati Naglasak Nogu što dolaze – I otvaranje Vrata – 1762 Da je priroda smrtna dama Što malo vremena ima Da kofer spremi i naredi Veliku promjenu klime – Kako brza, kako značajna – Kolika bila bi preša – Al priroda će biti spremna I sat imati da uljepša – Ponešto sitno što je bilo Tako lijepo i prije – Zbog ostanka čarobno – a zbog – Odlaska – čarobnije – 1763 Slava je pčela. To zuj ima. To ima žalac. To je, ah, i s krilima! 1764 Najhuđa buka, najslađa buka, Najluđa buka što se diže – Nju ptice prave u proljeće Kad ljupki konac noći stiže. Mart je odvojen od Aprila Onom granicom čarolijskom Za kojom ljeto oklijeva, Gotovo odveć nebeski blisko. To podsjeti nas na sve mrtve Što skitali su tuda s nama, Okrutno dražim učini ih Rastanak svojim vradžbinama. Podsjeti na sve što imasmo, A za čime se sad uzdiše. Skoro želimo – sirenska grla Da odu i ne poje više. Hitro, ko koplje, uvo može Slomiti srce čovječije, Pa zaželimo da uvo srcu Tako pogubno blizu nije. 1772 Ne daj da žeđam dok Vino na usni nosim, Ni da s Kraljevstvom u svome Džepu – prosim. 1775 Zemlja ima mnogo ključeva. Poluotok je nepoznat Gdje nema melodije. Ljepota je prirodni fakt. Al svjedok njenog kopna I svjedok vode njene Šturak je njena elegija Najviša za mene. O PJESNIKINJI: Prevod: Marko Vešović i Jasna Levinger Poezija slavne američke pjesnikinje, kao i iscrpna objašnjenja za pojedina pjevanja, imenovanih brojevima do 1775, u knjizi “Poezija” Emili Dikinson, u izdanju OKF-a. Moć svoju uzeh u svoje ruke – I krenuh protiv svijeta i ja – Ne bijah jaka – kao David – Al bijah dvaput – hrabrija – Bacih svoj kamen, al ja sama – To sve bijaše što je palo – Bješe li Golijat – odveć velik – Il moje biće – odveć malo – U knjizi ista pjesma stoji u malo drugačijoj verziji: ova je tačnija, ona „raspjevanija“, a zaslužuje da bude objavljena u obje varijante, jer da nije stajala na Jasninom zidu, ne bi ni ona, ni ostale, doživjele ponovno rođenje – uz naše babičenje – na jeziku o kojem nisu sanjale. I posao krene. Nisam, vjerovatno, ni u šta u svojem vijeku uložio toliko tvrdoglavosti, nesna, ushita, razočarenja, što ne kazuje ništa o valjanosti ovih prevoda, jer, što rekao onaj Englez, uživanje u nekom poslu često obmanjuje u pogledu stvarne vrijednosti tog posla. Tim viškom ulaganja kao da sam iskupljivao svoje neznanje engleskog, a zanosom kao da sam htio zaglušiti glas zdravog razuma koji mi je šaptao: jesi stručnjak za sulude pothvate, ali je ovo suludije od svega što ti je došle naumpalo! Zapravo, kao da sam se odlučio igrati partiju šaha bez gledanja u šahovsku ploču. Ono, istina, i to se može, ima takvih suludnika, ali to prevazilazi moje snage. Naravno, stvar se mogla gledati i drukčije: Jasna zna šta je engleski, a ja šta je poezija i, kad se ova dva znanja udruže, ispašće nešto čega se nećemo ni jedno stidjeti. Jeste, ali je Jasna odlazila, a mene samog ostavljala, samog sa engleskim jezikom, čija te svaka riječ gleda s visoka, a Jasna nije mogla sjedeti kraj mene dok prevodim da mi odgovori na dvadesetak pitanja koja su iskrsavala – bar ispočetka je bilo tako – povodom svake pjesme. Nego, i to pregrmjesmo! Naši su životi – Švajcarska – Tako tihi – tako hladni – Dok u čudno popodne neko – Alpe svoj veo ne razmaknu I ugledamo – Daleko! Italija je s one strane – Mada ko stražar između – Alpe svečane – Alpe sirenske – Vječito čuvaju medu! Prvi stih je nezaboravan. Ali ne samo zbog toga što živi od iznenađenja. Istina, čar poezije Emili Dikinson potiče, ne na posljednjem mjestu, iz neočekivanih poteza mašte. Među bezbrojnim stvarima s kojima je mogla uporediti „naše živote“ izabrala je najmanje očekivanu: Švajcarsku. Ali kad uđete u ovu pjesmu, i dublje zađete u ovu poeziju, otkrivate da je Švajcarska, ma koliko bila iznenađenje, zapravo pomno promišljena, proračunata slika. O tom kasnije. Nema sumnje da Emili Dikinson spada u pjesnike za koje Ljubomir Simović reče da „iz nekog drugog sveta kroz naš u treći gledaju“. Sloboda s kojom odlomke razdalekih svjetova ova pjesnikinja stapa u cjeline vanredne prozračnosti i čvrstine – svjedoči da njene oči lutaju pustopašicom, van svih puteva kojim se kreću oči navikle na svijet. Stihove Emili Dikinson valjalo bi uzimati kao sredstvo protiv podmuklih težnji svake stvari zemaljske da nam postane do kraja znana, da nam pređe u naviku, da prestane u nama buditi bilo kakav osjećajni odziv. 73 Ko nije gubio, nije spreman Da krunu otkrije! A ko nikad nije žeđao – Pehare i hlad Pinije! Ko se umornu milju nikad Ne uspe – zar takva noga Da istraži purpurni prostor Žala Pizarovoga? Koliko Legija pobjeđuje – Je li vladaru znano? Koliko je na Dan Prevrata Boja izvojevano? Koliko kuršuma nosiš? Da li Kraljski ožiljak imaš? Anđele! Piši „Unaprijeđen“ Na čelu Vojnicima! 76 Ushit je – kada duša kopna Na more otputuje – Prođu se kuće – i predgorja – Duboka Vječnost tu je – U planinama, ko mi, rođen O da li mornar poima Koliko pjanstva božanskog U prvoj milji van kopna ima? 77 Nikad ne čujem riječ „bijeg“ Da krv ne počne brže ići, Iščekivanje naglo se javi, Gotova su mi krila nići! Nikad ne čuh: pred vojnicima Puna tamnica da je pala, Al svoje rešetke – djetinji trgam Tek da bih opet smalaksala! 80 Naša su žića – Švicarska – Tako tiha – tako hladna – Dok u slučajno popodne neko Alpe svoj veo zanemare I ugledamo – Daleko! Italija je s one strane! Mada ko stražar između – Alpi svečani – Alpi sirenski – Vječito čuvaju među! 83 Srce, manje tmurno od moga, Kasno se vraćalo kući – Prošlo pokraj moga prozora Napjev fićukajući – Bezbrižno parče – kakvu baladu – Ariju uličnu – Ali vredovnom Uhu mome Slatkom melemu sličnu – Bobolinka što tuda skita Ko da je – slaviti stala – Prestala – opet stala slaviti – Ko mjehur nestala – Ko da je potok cvrkutavi Na prašnu putu nagnao Krvave noge u menuete A zašto – nije znao! Noć biće, sjutra, možda opet Bolna i puna umora – Oh, Trubo! Opet, molim, prođi Kraj moga prozora! 89 Tu su neke leteće stvari – Časovi – Ptice – Bumbari – O tome nema elegije. Tu su neke stajaće stvari – Bregovi – Vječnost – Boli stari – Ni to mi po volji nije. Tu je – što raste, dok počiva. Zar su nebesa objašnjiva? Kako spokojno Tajna snije! 98 Čast jedna za sve odlaže se – To popodne što Mitru meće – Nitko izbjeći tom purpuru – Ni umaći toj Kruni – neće! Kočija, ovo čuva, i sluge – Soba, sjaj i mnoštvo nijemo – I, takođe, zvona, u selu, Svečano dok projahujemo! Kakva Pratnja dostojanstvena! I kakav obred, kad stajemo! Kako odano sto šešira Podignu, dok se rastajemo! I kakva pompa što hermelin Natkrili kada pokažemo Ti, i ja, smjerni štit sa grbom – Titulu smrti zaištemo! 101 Hoće li zbilja doći „Zora“? Zar takvo nešto ko Dan ima? Bih li ga vidjela s planina Da visinom sam – ista s njima? Ima li perje kao Ptica? Ima li noge ko Lopoči? Jer li rođen u krajevima Koje mi nisu vidjele oči? O Učenjače! O Mornaru! O Mudrače sa neba, kaži! Gdje da maleni Hodočasnik Mjesto s imenom „Zora“ traži? 105 Sagnuti glavu – očigledno – Da potom otkriješ – Da našeg besmrtnog uma takav Položaj bio nije – Dopušta podmuklu slutnju da se U tkanju gustom finom I ti – ponašaš ko paučina Nad maglenom ravninom! 108 Nek se Hirurg s više opreza Skalpela svog dotiče – Ispod njinih rezova finih Krivac-Život se miče! 165 Najviše ranjen Jelen skače – Lovčevu priču sam čula – To je tek zanos smrti – potom – Česta je utihnula! Šiklja stijena udarena! Pa zgažen mač što skače! Rumeniji je tu gdje Jektika žalcem tače! Radost je Oklop kojim Bol je Oprezno oružana, Da ne bi netko krv vidio I viknuo: „Gle, rana!“ 166 To popodne sam Kralja srela! Krunu zbilja nije imao, Slamen Šeširić, to sve bješe, A on je, bojse, bos išao! Al Hermelin je – sigurna sam – Pod starom plavom Jaknom krio – I sigurna sam da kraljevstvo U Džepu Jakne je nosio! Za Grofa odveć veličanstven – Ni Markiz nije tako dičan – Moguće, to Car bješe mali – Papa, il neko njemu sličan! O Konju čije uzde drži Monarh Pjegavi – moram reći Blašče dostojno pošte ali Nije bilo spremno – poteći! I kakva kola! Pomisliti Ne smijem da ću za cijelog Žića vozilo ugledati Kao to što me ponijelo! Dva druga Princa odrpana Njegov su kraljski stav uzeli – Bez sumnje, ti su suvereni Svoj prvi izlet poduzeli! Pitam se da li ta Kočija Kraljska, i uz nju sluge mnoge, Može imati značaj dostojan Ove Vlastele Bosonoge! 167 Zanos po Muci učit – ko što Slijepci po suncu uče! Mrijeti žedan – sluteć kako Poljima potoci huče! Na tuđem žalu stajat, nogu Čežnjivih, čežnjiv Sav – Dok progone te i kraj rodni – I vazduh – voljen i plav! O ti Kraljevsko ti Stradanje! Ti Znameniti Bole! To su strpljivi „Laureati“ Čiji glas vježban – dole – U beskrajnu se Himnu vine – Koja je nečujna stoga Nama, tupljim učenicima Barda Tajanstvenoga! 173 Čupavi stvor, bez nogu, Ali vanrednog trka! Lice mu od velura, A boja lica mrka. Katkad u travi bude! Na grani, katkada, S koje, u pliš obučen, Na prolaznika pada! Sve to u ljeto. Al kad Vjetar Puk Šumski uznemiri – U damastni se stan zaključa – U Svili se šepiri! Onda, izroni sproljeća, Finiji od gospoje! Na ramenima krila mu, Jedva prepoznaš ko je! Zovu ga Gusjenica! I ja! No ko sam to ja Da divnu tajnu Leptira Iskažu usta moja? 177 Oh, Slatka Čarolijo! Oh, Čarobnjače učeni! Pokaži vještinu meni Da bol ulijem što ga Hirurg ne ublažava A ne može ga ubiti Ni svih livada trava – 1756 Ovdje zastade moje ljeto A iza toga kakva zrelost Za drugu scenu i drugu dušu Ispaštanje je moje počelo Udaljiti se prema zimi Miriti se sa zimom – dati Tvoju Tropsku Nevjestu tvojim Ledenicama okovati 1760 Elizijum nam nije dalji No u nabližoj da je sobi Ako u njoj prijatelj čeka Dolazak Sreće ili Kobi – I koliku hrabrost sadrži Duša kad može izdržati Naglasak Nogu što dolaze – I otvaranje Vrata – 1762 Da je priroda smrtna dama Što malo vremena ima Da kofer spremi i naredi Veliku promjenu klime – Kako brza, kako značajna – Kolika bila bi preša – Al priroda će biti spremna I sat imati da uljepša – Ponešto sitno što je bilo Tako lijepo i prije – Zbog ostanka čarobno – a zbog – Odlaska – čarobnije – 1763 Slava je pčela. Najhuđa buka, najslađa buka, Najluđa buka što se diže – Nju ptice prave u proljeće Kad ljupki konac noći stiže. Mart je odvojen od Aprila Onom granicom čarolijskom Za kojom ljeto oklijeva, Gotovo odveć nebeski blisko. To podsjeti nas na sve mrtve Što skitali su tuda s nama, Okrutno dražim učini ih Rastanak svojim vradžbinama. Podsjeti na sve što imasmo, A za čime se sad uzdiše. Skoro želimo – sirenska grla Da odu i ne poje više. Hitro, ko koplje, uvo može Slomiti srce čovječije, Pa zaželimo da uvo srcu Tako pogubno blizu nije. 1772 Ne daj da žeđam dok Vino na usni nosim, Ni da s Kraljevstvom u svome Džepu – prosim. 1775 Zemlja ima mnogo ključeva. Poluotok je nepoznat Gdje nema melodije. Ljepota je prirodni fakt. Al svjedok njenog kopna I svjedok vode njene Šturak je njena elegija Najviša za mene. O PJESNIKINJI: