Ljušture i suštine
Autor: Halil Džubran
Kad god sam popio Gorku čašu, imala je talog meda.
Kad god sam Savladao neku šumovitu prepreku, dospeo sam u zelenu ravnicu.
Kad god sam izgubio prijatelja u nebeskoj izmaglici, našao sam ga u osvitu jutra.
Koliko puta sam svoju bol i jad pokrivao trpeljivošću, nadajući se da za to sledi nagrada! Ali, kada bih ih otkrio, video bih da se bol u radost preobrazila i da je jad bodrost postao.
Koliko puta sam sa prijateljem prolazio pojavnim svetom misleći da je glup i nerazuman, ali sam uvek u tajnome svetu sebe smatrao tiraninom i nasilnikom, a njega mudrim i pronicljivim.
Koliko puta sam, opijen nektarom vlastite duše, sebe i svoga sagovornika smatrao jagnjetom i vukom, a kada bih došao k sebi video bih da smo obojica ljudi. I ja i vi, ljudi, očarani smo onim što se iz nas javno ispoljava, a zanemarujemo suštinu u nama skrivenu. Ako neko od nas posrne, kažemo da pada; ako polako ide, kažemo da je slabić koji propada; ako zamuca, kažemo da je nem; ako uzdahne, kažemo da je u samrtnom hropcu i da umire. I ja i vi strasni smo poklonici ljuštura koje zovemo JA i površnosti zvanih VI - zato ne vidimo tajne duha u svome JA, niti tajne duha u VI.
Šta možemo učiniti kada smo, zbog vlastite uobraženosti, nemarni prema istini u nama?
Kažem vam, a možda su moje reči veo koji prekriva lice istine u meni, kažem i vama i sebi: Ono što vidimo očima samo je oblak koji nam zaklanja ono što trebamo videti dušama; ono što čujemo ušima samo je buka koja zaglušuje ono što trebamo usvojiti srcima. Ako vidimo policajca kako hapsi čoveka, ne trebamo mi suditi ko je od njih prestupnik. Ako vidimo čoveka oblivena krvlju, a drugoga okrvavljenih ruku, razumno je da ne presuđujemo ko je uboica, a ko žrtva. Ako čujemo čoveka kako peva, a drugoga kako plače, strpimo se dok ne utvrdimo koji od njih je veseo.
Ne, brate, ne sudi o istini u čoveku prema onome što on ispoljava, niti uzimaj njegove reči ili neko delo kao simbol njegove nutrine. Jer, ima mnogo onih koje omalovažavaš zbog njihovog teškog jezika i oskudna govora, iako su prepuni umnosti i osećanja. Takođe je mnogo onih koje omalovažavaš zbog ružnog izgleda i nedoličnog života, a oni su jedan od nebeskih darova, jer u ljudima ima Božanskog daha.
Katkada u jednome danu posetiš i dvorac i straćaru. Iz prvoga izlaziš zadivljen, iz drugoga tužan, ali kada bi mogao zanemariti pojavnosti koje čulima opažaš, tvoje divljenje ne bi bilo tako veliko, već bi se u tugu pretvorilo, a na drugoj strani bi se tvoja tuga do divljenja vinula.
Tokom dana možeš sresti dva čoveka. Jedan ti se obraća glasom što liči na bes oluje i pokretima kao u vojnika dostojna strahopoštovanja, a drugi ti govori bojažljivo i stidljivo, drhtavim glasom i isprekidanim rečenicama. Ali, kada bi ih mogao videti na iskušenjima, ili u činu žrtvovanja u ime principa, znao bi da napadna plahovitost nije hrabrost i da nemušta stidljivost nije isto što i bojažljivost.
Katkada pogledaš kroz prozor i među prolaznicima ugledaš monahinju kako ide na jednu stranu i prostitutku koja ide na drugu stranu pa odmah pomisliš: Koliko li je dostojanstvena jedna, a koliko li je ružna druga.
Ali, kada bi zatvorio oči i za trenutak osluhnuo, čuo bi šaputanje u vazduhu: Jedna se za me moli, a druga mi bol želi; u duši svake od njih je senka Duha.
Katkada ideš svetom tragajući za onim što se zove civilizacija i razvijenost pa uđeš u grad sa prelepim palatama, divnim hramovima i širokim ulicama. Narod u njemu hita na sve strane: neki kao da bi kroz zemlju prodreli, neki kao da bi poleteli, neki kao da bi munju uhvatili, neki kao da bi sami vetar dohvatili, a svi su u prelepoj odeći, sa sjajnom dugmadi - kao da im je praznik ili festival.
Posle nekog vremena, put te dovede u drugi grad sa bednim kućama i tesnim ulicama koji se, kada kiša padne, pretvore u glinena ostrva u moru blata. Kada ih sunce ogreje, pretvore se u oblake prašne. Meštani su prosti i jednostavni, kao tetiva na luku: idu lagano, rade polako, gledaju te kao da kroz tebe gledaju negde daleko, pa napuštaš njihovu zemlju osećajući odvratnost i ogavnost, govoreći: Razlika između onog što videh u jednom i u drugom gradu je kao razlika između života i smrti. U prvom gradu je snaga na vrhuncu, a u drugom krajnja nemoć; u prvom je proletnja i letnja mladost, a u drugom jesenja i zimska apatija; u prvom je upornost mladosti razigrane u vrtovima, a u drugom je staračka nemoć što iščezava u pepelu.
Ali, kada bi oba grada mogao pogledati Božjim očima, video bi da su oni kao dva srodna stabla u jednom vrtu. Kada bi tako mogao duže pronicati u njihovu suštinu, video bi da ono što ti se činilo naprednim u jednome samo su kratkotrajni, sjajni mehurići, a da ono što si smatrao apatijom u drugome je nevidljiva, postojana vrednost. Ne, život se ne sastoji od svojih pojavnosti, već od onoga što se ne vidi; Sav vidljivi svet nije sadržan u svojim ljušturama, već u suštinama; o ljudima ne treba suditi po licima, već po srcima.
Ni vera nije sadržana u izgledu bogomolja, u onome što grade sveštenici i tradicija, već u onome što se krije u dušama i što postoji u namerama. Ni umetnost nije u onome što čuješ ušima, bilo da je to tiho zvučanje pesama, zvonjava reči u kasidama, ili linije i boje koje na slici opažaš očima. Umetnost je u onim nemuštim, treperavim distancama između tonova u pesmama; u onome što do tebe dospeva posredstvom kaside, a što je u duši pesnika ostalo neizgovoreno, mirno, samotno; u onome čime te slika nadahnjuje pa, gledajući je, vidiš nešto dalje i lepše od nje.
(kasida - arapska pesma)
Ne, brate, ni dani ni noći nisu sadržani u svojim pojavnostima; ni ja, koji sam samo putnik u vremenu, nisam sadržan u ovim rečima koje ti izgovaram, osim tek toliko koliko su reči u stanju da ti prenesu moju mirnu nutrinu. Zato me ne smatraj neznalicom pre nego što dokučiš moje tajno biće, a ne smatraj me ni genijem pre nego što oslobodiš moje biće onoga što sam od drugih preuzeo.
Ne reci: On je škrtica tesne ruke, pre nego što moje srce sagledaš, ili da sam plemenit i blagodaran pre nego što saznaš šta me podstiče na plemenitost i blagodarnost. Ne smatraj me ni zaljubljenikom dok ti se moja ljubav ne objavi u svoj svojoj svetlosti i žaru, niti me smatraj praznim dok ne dotakneš moje krvave rane.
Primetili ste grešku u tekstu?