Samoća i izdvojenost

Život je ostrvo u moru samoće i izdvojenosti. Život je ostrvo čije su litice želje, drveće snovi, cveće samoća, izvori žeđ, a ono je usred mora samoće i izdvojenosti. Tvoj život je, prijatelju, ostrvo odsečeno od svih ostrva i kontinenata. Koliko god lađa i čamaca poslao ka drugim obalama i koliko god lađa stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo ostrvo izdvojeno u svojoj boli, osamljen u radosti, dalek u čežnji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama. Video sam te, prijatelju, kako sediš na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uveren da je svaka pregršt zlata tajna veza što povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mišlju i što spaja njihove težnje s tvojima. Video sam te kako, poput velikog osvajača, vodiš vojske i trijumfalne legije na jake tvrđave pa ih razaraš, zatim ideš na druga jaka utvrđenja pa i njih osvajaš. Kada sam te ponovo pogledao, video sam za zidinama tvojih riznica srce što drhti u samoći i izdvojenosti, kao što drhti žedan čovek u kavezu načinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode. Videh te, prijatelju, kako sediš na prestolju slave, a oko tebe ljudi što opevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrđa i darove, u tebe zagledani kao u prosvetljenog proroka koji im uznosi duše odlučnošću svoje duše i vodi ih između zvezda i planeta. Dotle ti njih gledaš lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono što je duša za telo. Ali, kada te po drugi put pogledah, videh tvoje osamljeno biće kako stoji uz tvoj presto krunišući se otuđenošću i grcajući u samoći. Zatim videh kako tvoje biće na sve strane ispruža ruku, kao da traži samilost od nevidljivih fantoma. Videh to biće kako gleda negde daleko preko ljudskih glava, u neko mesto na kojem ničega nema osim njegove samoće i izdvojenosti. Videh te, prijatelju, zaljubljena u lepu ženu, kako med svoga srca točiš na njen razdeljak, ruke joj obasipaš poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem saosećanja u očima i majčinskim osmehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samoću ovoga čoveka, izbrisala je njegovu izdvojenost pa se on sada vraća i spaja sa Sveopštim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlači k sebi ono što se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, videh, umesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htelo da svoje tajne poveri nekoj ženi, ali ne može; videh iza tvoje duše što se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dušu, nalik na izmaglicu koja bi htela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne može. Tvoj život je, prijatelju, izdvojeno boravište, daleko od svih drugih boravišta i živih stvorova. Tvoj unutrašnji život je boravište daleko od svega što ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boravište mračno, ne možeš ga osvijetliti susedovom svetiljkom; ako je pusto, ne možeš ga ispuniti susedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne možeš ga preneti u vrt koju drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne možeš ga spustiti u dolinu kojom tuđe noge stupaju. Tvoj duševni život je, prijatelju, okružen samoćom i izdvojenošću. Da nije te samoće i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoće i izdvojenosti, tada bih, čuvši tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.