De profundis

Ti utehu čekaš. Ne, utehe nema: Što utehom zovu, zovi zaboravom; Jad istinski dubok nikad ne zadrema. Rastrzana tako među snom i javom, Gledajući kako nepomično bdije Taj Anđeo Stradanja nad tužnom ti glavom. Ti želiš i čekaš. I ne znaš da nije Ni sad ispijena ta čemerna čaša, I svirepi otrov jedne ironije; I da će nas večno strasna prošlost naša U nemirne noći da trgne i seti, Kao zveket lanca starog robijaša. Surovi će dani doći i uzeti Svaki po svoj deo od srca što bunca, Što želi, što moli; a ti ćeš se peti; Peti neprekidno, do kobnog vrhunca, Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete Pružajući ruke i vapijuć: Sunca I tako ti dani bez sreće i mete, Odnoseć svoj deo stradanja i suza, Kao gavrani će kraj nas da prolete, I ne pokidavši ni jednu od uža Što nas vežu i sad za prošlost, što stoji, Za nama i gleda na nas ko Meduza. Hajdmo, o Muzo Amo milu ruku, Mladosti moje to uzglavlje meko Dugo nam ima do u tihu luku, Ostrvo mira i sad je daleko. Katarke stoje Gordo na toj vodi Što znači život… Mi hitamo žurno; Nejasno nebo nad nama se svodi, Pod nama more nemirno i burno. I zaman hita naše slabo oko Kule tog mora da pozna i spazi; Istina mora da leži duboko – Mi nad njom gremo po neznanoj stazi. Pitanja naša šum nejasni sreta, I žudnom duhu odgovara nije; Gde je početak? Gde li čudna meta? U neprovidnim maglama se krije. Brod mnogi ovud minu s mnogo muke, Istine blago tražeć u dubini; I ne spaziše svetiljke iz luke – A gle po vodi razvalina njini… Ne s teškom kotvom ne srljaj duboko, Ranjeno srce drukčije nam zbori Niti u pustoš pustaj žudno oko, Da te nespokoj za saznanjem mori. Spokojan pogled po površju baci, Sladosnog mira tu ćeš samo steći. – O, Muzo, tuda samo trepte zraci, I val se pjeni slatko žuboreći. I snivaj samo Biće manje suza I više svjetlih i spokojnih noci… Svikni na odmor pod teretom uža Istina jedna i sama će doći Zovi se ljubav I nas samo pjevaj, I našu mladost bezbrižno i tio: U jednom srcu cio svemir ima, U jednoj suzi ima život cio Ne pitaj nikad: zvuke naših dana Hoce li vjetri da raznesu šumom, Ko bjeli behar sa procvalih grana, Il cvjeće nekad nad našijem humom; Il će da žive… Niti pitaj, mlada, Da li se rodi odjek tvome glasu, I da l ga naše gluho doba sada Vjencima svojim il kamenjem zasu, – Budi ko ptica sa sjevernih mora, Stanovnik magle i ostrva leda, Što pjeva žudno izmeđ lednih Gora, Ne pitajući da l je kogod gleda, I da l je sluša; i sred mrtvog dola Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije I najzad umre – bez imalo bola Što joj pjesmu nikad niko čuo nije.