Poneari

Tiho teku razne reke Uz gradove i kraj sela, A mutne su, krvave su, – Sobom nose mrtva tela. Jedni leže licem Gore, Oči su im otvorene; A drugima – svejedno je – Oči dole oborene. Oni jadni ka da šapću: Je l’ to bila Božja volja? Oni drugi ka da kunu: Nije Božja, već đavolja! Kad su reke moru stigle, U more se hučno slile: Lešine se ukrstile, U vrtlogu zagrlile. More slano, isplakano Dočeka ih čudnim zborom; More suza, njinih suza, Dočeka ih sa prekorom…