Mašta povodom očiju

Svaki ostavlja znakove na putu, ne samo trag koraka i stopu nogu, nego i kretnju ruku napregnutu, maglovitu u prolaznom slogu: svi se kreću i mijenjaju u bogu. Lica su ljudi možda zagonetna slova. Lica su valjda izraz izgubljenih snova. Moje dnevno štivo čitanka je glava. Nego me oko glavno užasava. Ima u oku zapisanih mašta, il mi u oko prenosimo svašta? Ono Crno iz dubina kroza nj biva jasno. Ko će smjeti reći da je oko časno? Sanjao sam jutros san o dvije žene: to su dvije duše kroz dvije razne zjene, jedna gleda bistro, a druga kroz mrene. Koja od njih može da me strasno krene? Oči pune magle očaraše mene. Nekada me takav strah očiju hvata, strah pečata, ili strah pergamenata: što to čudno, mračno u očima piše? To sam znao jednom. Ne sjećam se više, i evo se bojim da će luč donijeti onaj ko me na to iznenada sjeti. Što me nemilosno brojne oči tlače? Upitnici vida bole: oči znače. Danju oči mrače. No u mraku zrače. Najbolje su oči što nas naoblače da po tome vedri horizonat svlače. Vidici su slutnje u smisao sivi i samo u tajni pravo biće živi. Oči kažu. Oči kažu da nas boli i kakve smo čudne duše kad smo goli. Čemu nije ravan majstor, ni najveći, oči, zrele oči, to će ravno reći; plamen kojim starac u grob skori gleda nehotice vidim već u oku čeda.