Jesen je tu, u nama

Autor: Miroslav Mika Antić

EKSPRES ZA JUG XL Sve nas je, evo, manje bez povratnih karata i prtljaga u ovom životu gde grlo rđa od alkohola i nežnosti, a žene namerno nose tugu sa one strane do koje nikada ne dopiru naše utrnule ruke. Riču mi prazne boce ispod čela. Riču kao preklana bela telad. Zaudara mi duša na oči žena celog sveta. Na slavoluke i luke. Na lutke i belutke. Riču mi prazne boce u glavi. Molim da neko razume ove dobre trenutke, kad vadim iz dužica suze i vadim iz suza belutke. Molim da neko razume što imam u mesu šume i neba rumen grumen dok ćutim ovako glasno i urlam ovako ćutke. XLI Onda me utovare negde na koloseku nekom drugari kondukteri, koji mi oduvek liče, uparađeni neuko, na penzionisane cirkuske lavove. Onda mi neke sanjive tetke drže glavu u krilu i nešto divno mi pomažu dok mi se znoje u lice. Onda mi uzmu dlanove, pa nose strašno daleko, kao kriške hleba, kao lišće, kao splavove, kao aprila, tamo na južnom nebu, one bezglave ljubičice. Onda mi tegle bedra niz stanice i mozak niz oranice. Onda odjednom primetim da je mrak u oknu osedeo. Onda se drveću perutaju na vetru laktovi, i putevi na trbuhu imaju srebrne ranice. Onda je kupe pun nekih novih gospođa, beskrajno belih, kao sibirski predeo, i neke gospode zajapurene kao klanice. XLII Onda se udavim u snu, Sav žut od nečije kose. U nozdrvama mi tinja mirisav umor rogoza, trske i njiva. Teži sam nego zemlja kad je pokriju snopljem. Strašniji nego crkva prepuna mesečeve svetlosti. Batrgam se i ludim, sa ramenima od testa, sa usnama od otrovanih gljiva, sa grlom punim kreča i krvlju punom konoplje, sa glavom od izumrlih spužvi i srcem pretvorenim u kosti. Onda drveće prostire šape na trotoare. I dahće. To je vetar. Oprosti, oprosti rođena mladosti, za ovo malo nakazne nežnosti u kojoj smo poslednji gosti. XLIII Čiji je ovo grad? Prepoznajem jedino reku što se niz obale isteže. Jao kako me sunce šamara po zubima! U očima mi škripi nešto što nikad nije bilo. Čiji je ovo grad? Ljudi ti nude ruke, da se nešto veže i odveže. Žene pronose ulicom trbuhe kao kasice za dobrovoljni prilog. XLIV Jao, šta mi se to sa srcem događa? Poput izviždane varijetkinje, moja poružnela samoća nakalemljena na ovo što me ovde čeka, procvetala samoća slini po hodnicima vena. Šta mi se to sa srcem događa posle svih snova, svih zastava, svih žena? Putuje jesen. Putuje luda i krivudava. Putuje niz predgrađa. Šta mi se to sa srcem odjednom tako strašno događa? Putuje jesen kao užasno čađava lađa. Jesen sa plućima od blata i njuškom od pomorandže. XLV Čiji je ovo grad? Neporubljenim usnama satima brstim hod pastelnih dugonogih devojčica, vitkih kao trag rakete. Valja me vetar sa hartijama niz pločnike. Krovovi lete u nebo. Parkovi lete. Mostovi lete. Dan bunovno zaudara na duvan i na Dunav. Na otkucavanje tornjeva. Na meso automobilskih guma. Od braka do konjaka samo pola koraka. Od druma do ruma samo razroka šuma uma. XLVI Nikada, nikada više neću umeti da sebe ovako razmenim u sitniš, a da ništa ne ištem. Odjednom, ja sam klimavo stepenište po kojem kičmena moždina u čoporu, od lobanje, do tabana, muče i pada glavačke. Odjednom, ja sam tako užasno star, star sa tim šapama što traže nekog i vrište. Odjednom, ja sam tako užasno smešan kao propalo putujuće pozorište. I osramoćen kao manastir posle silovanja i pljačke. XLVII Ipak moram da kažem jedno obično: dobar dan, prolaznicima što se grebu i miluju. Lepši sam kad ne ćutim. A u kosi mi ostali zeleni klikeri zore. Gospođo, na primer vi, da, vi tamo što kupujete novine, ako izbije treći svetski rat, daću vas Čerkezima da vas siluju, prestanite da me gledate tako prozračno kao da nismo susedi. Vidite kako se mučim da izigravam jedno obično Mramorno more. Moram da kažem nekome: dobar dan. Ulica je zagušljiva kao bolesnička soba. Vratio sam se. I sve ćuti. I nebo mi se sklanja. Daleko, nekud do slepila. Gospodine, na primer vi, da, vi tamo na vratima berbernice, osmehnite se molim vas, makar u celofanu, kao južno voće. Neka se čudna slutnja na moje usne zalepila. Smejte se. Smejte se, tako vam ljubavi. Vidite da ću izgristi prste od samoće. XLVIII Onda, pronađem vrata gde sam godine, gde sam hiljade godina čamio. Gle: zbilja – vrata! teturam se, i ne znam gde mi prestaje postelja, a gde počinje koža. Onda, samo sam još dugo, dugo, jedan potpuno otrcan, potpuno zaspao goblen koji je neko, rasejan, greškom uramio u tupa sečiva noža.
Primetili ste grešku u tekstu?