Ali-aginica

Razboli se aga Aliaga Pod Almišom, čuvajući grada. Sve su njega kokte oblazile, Oblazile majke i sestrice; Ne oblazi mlada aginica, Jer je mlada skoro dovedena. Zato joj se sramota gođaše. Nato s’ aga vrlo rasrdio, Pa joj piše listak knjige b’jele: „Zakolji se, u dvor’ me ne čekaj! Više kule jasen-Gora raste, A pod kulom hladna voda teče; Oli bježi u Goru zelenu, Oli skoči u vodu studenu!" Knjigu štije mlada aginica, Knjigu štije, grozne suze lije. Pitala je stara svekrvica: „Koja ti je cviliti nevolja?" Odgovara mlada aginica: "Pomiri me s agom Aliagom! Dat ću tebi tanko ruho moje, I dat ću ti golemo vjenčanjeprćija - što je donela od oca." — „„Ne bih tebe s agom pomirila, Da mi dadeš tanko ruho svoje, Da mi dadeš golemo vjenčanje, Da mi dadeš mumrasvijećnjak srebrnoga, I mumurluk od suhoga zlata; Ne bih tebe pomirila s agom. Istom one tako u riječi, Al ti zveknu na avliskim vratim’, A kad zveknu, dobar konjic skikna. Misli jadna Aliaginica, Misli jadna, da je Aliaga; Stade bježat uz bijelu kulu, Gologlava bez b’jela poglavja, Raspasana bez svilena pasa, Bosonoga bez žutih papuča. Ona bježi uz Goru zelenu, Da se skače u vodu studenu. Za njom trči d’jete mali aga: „Ne bjež’, majko, uz Goru zelenu! Ne skač’, majko, u vodu studenu! Nije babo aga Aliaga, Već je sinak aga Mehmed-aga;