Aždaja izbavlja djevojku

Aždaja izbavlja djevojku U Mostaru zelena livada; Konja pase Crni Arapine, Mostarlije na mejdan zaziva. Niko njemu ne smije izići, Već mu daju mito plemenito: Na dan ovcu, a na noć djevojku, I maštrafu vina broćanskoga. Vas se Mostar djevojkam’ obredo. Dođe reda jedinoj u majke; Ona ide u Gornje čardake, Nagizda se, štogod ljepše može, Ter uzima vedro ogledalo, Da ogleda svoje b’jelo lice. Kad ugleda svoje b’jelo lice, Zakukala iza svega glasa: Kukajuć je licu govorila: »Avaj lice, avaj dobro moje! Kome sam te mlada uzgojila, Da te ljubi Crni Arapine? Ljutica ga poljubila guja!« — Povedoše lijepu djevojku, Te je daše Crnom Arapinu. Ljuto cvili lijepa djevojka. Nju očula u vodi uaždaja, Iz hladne je vode izlazila I proždrije Crnog Arapina, A izbavi lijepu dievojku. Nju mi vode natrag b’jelom dvoru; Tu veselju kraja ne bijaše. Šemlukveselje bješe tri mjeseca dana, Tri mjeseca i tri godinice. — Ivan Zovko, I, br. 160. Iz Hercegovine.