Smrt majke Jugovića

Mili bože, čuda velikoga! Kad se sleže na Kosovo vojska, U toj vojsci devet Jugovića, I deseti star Jug Bogdane. Boga moli Jugovića majka, Da joj Bog da oči sokolove I bijela krila labudova, Da odleti nad Kosovo ravno, I da vidi devet Jugovića I desetog star-Juga Bogdana. Što molila, Boga domolila: Bog joj dao oči sokolove I bijela krila labudova; Ona leti nad Kosovo ravno, Mrtvi nađe devet Jugovića I desetog star-Juga Bogdana, I više nji devet bojni koplja, Na kopljima devet sokolova, Oko koplja devet dobri konja, A pored nji devet ljuti lava. Tad zavrišta devet dobri konja, I zalaja devet ljuti lava, I zaklikta devet sokolova; I tu majka tvrda srca bila, Da od srca suze ne pustila, Već uzima devet dobri konja, I uzima devet ljuti lava, I uzima devet sokolova, Pak se vrati dvoru bijelome. Daleko je snae ugledale, Malo bliže pred nju išetale: Zakukalo devet udovica, Zaplakalo devet sirotica, Zavrištalo devet dobri konja, Zalajalo devet ljuti lava, Zakliktalo devet sokolova; I tu majka tvrda srca bila, Da od srca suze ne pustila. Kad je bilo noći u po noći, Al' zavrišta Damjanov zelenko; Pita majka Damjanove ljube: „Snao moja, ljubo Damjanova, Što nam vrišti Damjanov zelenko? Al' je gladan šenice bjelice, Ali žedan vode sa Zvečana?” Progovara ljuba Damjanova: „Svekrvice, majko Damjanova, Nit' je gladan šenice bjelice, Niti žedan vode sa Zvečana, Već je njega Damjan naučio Do po noći sitnu zob zobati, Od po noći na drum putovati: Pak on žali svoga gospodara, Što ga nije na sebi donijo!” I tu majka tvrda srca bila, Da od srca suze ne pustila. Kad ujutru danak osvanuo, Ali lete dva vrana gavrana, Krvava im krila do ramena, Na kljunove b'jela pjena trgla; Oni nose ruku od junaka, I na ruci burma pozlaćena, Bacaju je u krioce majci. Uze ruku Jugovića majka, Okretala, prevrtala s njome, Pa dozivlje ljubu Damjanovu: „Snao moja, ljubo Damjanova, Bi l' poznala, čija j' ovo ruka?” Progovara ljuba Damjanova: „Svekrvice, majko Damjanova, Ovo j' ruka našega Damjana, Ger je na njoj burma pozlaćena, Koje sam mu ja darovala.” Uze majka ruku Damjanovu, Okretala, prevrtala s njome, Pa je tiho Bogu govorila: „Moja ruko, jabuko zelena, Gdje si rasla, gdje si ukinuta! Rasla si mi na krilu mojemu, Ukinuta na Kosovu ravnu!” Teško majka jadom odolela, Tad se majka sa životom rastala.