Ženidba kneza Lazara

Vino pije silan car Stjepane u Prizrenu, gradu bijelome. Vino služi vjeran sluga Lazar, pa sve caru čašu preslužuje, a na cara krvno pogleduje. Care pita vjerna sluga Laza: „Oj Boga ti, vjeran slugo Lazo, što te pitam, pravo da mi kažeš: Što ti mene čašu preslužuješ ? Što l’ na mene krivo pogleduješ? Ali ti je konjic ološao, ali ti je ruho ostarilo, al’ t’ je malo golijemna blaga ? Šta t’ je malo u dvoru mojemu ?“ Njemu veli vjeran sluga Lazo: „Voljan budi, care, na besjedi! Kad me pitaš, pravo da ti kažem: Nije mene konjic ološao, niti mi je ruho ostarilo, nit’ je malo golijemna blaga; svega dosta u dvoru tvojemu; voljan budi, care, na besjedi! Kad me pitaš, pravo da ti kažem: Koje sluge poslije dođoše, sve se tebe sluge udvoriše, sve si sluge, care iženio, a ja ti se udvorit ne mogoh, mene, care, ne kće oženiti za mladosti i ljepote moje.“ Besjedi mu silan car Stjepane: „Oj Boga mi, vjeran slugo Lazo, ja ne mogu tebe oženiti svinjaricom ni govedaricom, za te tražim gospođu đevojku, i za mene dobra prijatelja, koji će mi sjesti uz koljeno, sa kojim ću ladno piti vino. No ču li me, vjeran slugo Lazo, ja sam za te našao đevojku, i za mene dobra prijatelja, u onoga stara Jug-Bogdana, milu seju devet Jugovića, baš Milncu, milu mljezinicu; no se Jugu pomenut ne smije, — nije lasno njemu pomenuti, jer je Bogdan roda gospodskoga, neće dati za slugu đevojku; no ču li me, vjeran slugo Lazo, danas petak, a sjutra subota, prekosjutra svijetla neđelja, poći ćemo u lov u planinu, pozvaćemo stara Jug-Bogdana, s njim će poći devet Jugovića, ti ne idi u planinu, Lazo, no ostani kod bijela dvora, te gotovi gospodsku večeru; kad dođemo iz lova planine, ja ću svraćat Juga na večeru, a ti svraćaj devet Jugovića. Kad sjedemo za stolove zlatne, ti navali šećer i rakiju, pa donesi crveniku vino. Kad se ladna napijemo vina, o svačem će Juže besjediti, kako koji dobar junak jeste, iznijeće knjige staroslavne, da kazuje pošljednje vrijeme; ti kad čuješ, vjerna slugo Lazo, a ti trči na tananu kulu, te donesi onu čašu zlatnu, što no sam je skoro kupovao u bijelu Varadinu gradu od đevojke mlade kujundžinke, za nju dao tovar i po blaga; nasluži je crvenijem vinom, pokloni je staru Jug-Bogdanu, tada će se Bogdan zamisliti, čim će tebe, Lazo, darivati, te ću njemu onda pomenuti za Milicu, ćercu mljezinicu.“ Prođe petak i prođe subota; rano dođe svijetla neđelja, car pođe u lov u planinu, i pozvaše stara Jug-Bogdana. S Jugom pođe devet Jugovića, otidoše u lov u planinu. Lov loviše po Gori zelenoj, ni dobiše, ni šta izgubiše, no se svome povratiše dvoru, preda njih je išetao Lazo; care svraća Juga na večeru, Lazo svraća devet Jugovića. Kad sjedoše za stolove zlatne: uvrh sovre silan car Stjepane, a do njega stari Jug-Bogdane, a do Juga devet Jugovića, njima služi vjeran sluga Lazo; on navali šećer i rakiju, pa donese crveniku vino. Kad se ladna napojiše vina, o svačemu staše besjediti, kako koji dobar junak jeste; Jug izvadi knjige staroslavne, te kazuje pošljednje vrijeme: „Vidite li, moja braćo krasna, nastanuće pošljednje vrijeme, nestanuće ovce i všenice i u polju čele i cvijeta; kum će kuma po sudu ćerati, a brat brata zvati po megdanu!“ Kad to začu vjeran sluga Lazo, on otrča na tananu kulu, te donese onu čašu zlatnu, nasluži je crvenijem vinom, pokloni je staru Jug-Bogdanu, Bogdan primi zlatnu kupu vina, kupu primi, a pitije neće, misli Bogdan šta je i kako je, čime li će darivati Laza. Jugu veli devet Jugovića: „O naš babo, stari Jug-Bogdane, što ne piješ zlatnu kupu vina, štono ti je poklonio Lazo.“ Veli njima stari Jug Bogdane: „Đeco moja, devet Jugovića, ja ću lasno piti kupu vina, – nego mislim, moja đeco draga, čime ću ja darivati Laza?“ Jugu veli devet Jugovića: „Lasno ćeš ga darivati, babo: u nas dosta konja i sokola, u nas dosta pera i kalpaka.“ Tad govori silan car Stjepane: „Ima Lazo konja i sokola, Lazo ima pera i kalpaka; Lazo toga neće nijednoga, Lazo hoće Milicu đevojku, baš Milicu, milu mljezinicu, milu seju devet Jugovića.“ Kad začuše devet Jugovića, poskočiše na noge lagane, potegoše mače kovrdine da pogube cara u stolici. Moli im se stari Jug-Bogdane: „Nete, sinci, ako Boga znate! Ako danas cara pogubite, na vama će ostanuti kletva; dok izvadim knjige staroslavne, je l’ Milica Lazu suđenica.“ Knjige uči stari Jug Bogdane, knjige uči, grozne suze roni: „Nete, sinci, ako Boga znate! Milica je Lazu suđenica, na njemu će ostanuti carstvo, sa njome će carovati Lazo u Kruševcu kod vode Morave. Kad to začu silan car Stjepane, on se maši rukom u džepove, te izvadi hiljadu dukata, i izvadi od zlata jabuku, u jabuci tri kamena draga, obilježje Milici đevojci.