A ja što ću, ali sa kime ću

Malo rukah, malena i snaga, jedna slamka među vihorove, sirak tužni bez nigđe nikoga… Moje pleme snom mrtvijem spava, suza moja nema roditelja, nada mnom je nebo zatvoreno, ne prima mi ni plača ni molitve; u ad mi se svijet pretvorio, a svi ljudi pakleni duhovi. Crni dane, a Crna sudbino! O kukavno Srpstvo ugašeno, zla nadživjeh tvoja svakolika, a s najgorim hoću da se borim! Da, kad glavu razdrobiš tijelu, u mučenju izdišu členovi… Kugo ljudska, da te Bog ubije! Ali ti je malo po svijeta te si svojom zlošću otrovala, no si otrov adske svoje duše i na ovaj kamen izbljuvala? Mala ti je žertva sva Srbija od Dunava do mora sinjega? Na tron sjediš nepravo uzeti, ponosiš se skiptrom krvavijem; huliš Boga s svetoga oltara, munar dubi na krst razdrobljeni! Ali sjenku što mu šće trovati te je u zbjeg sobom uniješe među Gore za vječnu utjehu i za spomen roda junačkoga? Već je u krv ona prekupata stoput tvoju, a stotinu našu! Viđi posla cara opakoga, koga đavo o svačemu uči: „Crnu Goru pokorit ne mogu ma nikako da je sasvim moja; s njima treba ovako raditi…“ Pa im poče demonski mesija lažne vjere pružat poslastice. Bog vas kleo, pogani izrodi, što će turska vjera među nama? Kuda ćete s kletvom prađedovskom? Su čim ćete izać pred Miloša i pred druge srpske vitezove, koji žive doklen sunca grije?