Bez Balaševića / pismo iz Londona

Dođu tako, ponekad neke tamne ure sjetim se drugara starih il’ neke davne cure. Zatvorim oči polako boli me sjećanje svako dođu tako, ponekad neke tamne ure. Vratim se mladosti svojoj i prvoj cigareti sjetim se ljubavi prve i prepustim se sjeti. Zamišljam gradove stare ulice, trgove, ljude dođu tako, ponekad neke tamne ure. Ja mogu sve razumijeti i mogu sve oprostiti al’ teško mi nekako živjeti bez Balaševića. Od Mure sve do Morave ako se svi zaborave ostaće uvijek poneki mornar panonski. Ponekad napišem pismo, adresu imam u glavi, kažu: zajedno više nismo drug mi u drugoj državi. A nekad znali smo skupa brzim preko Bosne… Eh, na što je ovo izašlo tri im matere rosne! I tako, svake noći sjetim se pjesme tvoje… Što mi vrijedi da znam da samo tuge postoje. Popijem ovako malo vina pa mi je nekako lakše. Princip je uvijek isti, sve su ostalo… Zna se. Ja mogu sve razumijeti i mogu sve oprostiti al’ teško mi nekako živjeti bez Balaševića. Od Mure sve do Morave neka se svi zaborave al’ ostaće uvijek poneki mornar panonski.