Prijatelj ga, kaže, više ne poznaje

A jurili smo ženske nekada zajedno i obijali kavane nedjeljom sve do podne spavali oblak ti ne jebem u istom gradu rođeni u istu školu išli zna baraba sve o meni i ja o njemu zna što me boli i gdje sam naročito osjetljiv na kiti sam mu pokazao veliku bradavicu kažem I sad me kao ne pozna… Bitanga jedna obična pizda mu materina prije deset godina na ramenu mi ko djete plakao kad ga je žena ostavila Što ga ne pustih onda da se ko čovjek ubije nikad ne bih barem saznao kakva je kučka bio moj prijatelj za koga sam nekad mislio malo je i život za njega da se da a sad me kao ne pozna… Ma briga me za politiku ovaj rat je obična svinjarija al’ on i ja bili smo ko brata dva znam da je bio zarobljen kažu da su mu i u usta pišali u redu svi smo znali što čine tamo oni vandali ta svuda na svijetu ima govana Al’ mi smo bili majku mu najbolja druga dva a sad me kao ne pozna… Kad mu je majka umrla ej čovječe ko da je moja presvisla Pili smo do besvjesti tri noći i tri dana znao je lupež napamet Jesenjina sina mi jedinog krstio iako je druge vjere bio Ma ko je o tome onda mislio svi smo bili dio raje a sad me kao ne poznaje Govori tako pa onda najednom zašuti Gleda kroz prozor i dugo šuti Zatim uzdahne duboko prođe rukom kroz kosu čini se da bi rekao nešto nešto i o sebi Odmahne samo rukom upali novu cigaretu i otpuhne u oblaku dima: a sad me kao ne pozna… London 1993.