Za stolom, sred oceana

Izgubljen, za stolom, sred oceana mislim o sebi kao o pustoj hridi koja s ruba svijeta tone u dubinu, u to more koje bijaše u početku i nitko nije mogao ni htio iz njega, stalno je u svemu tiho šumjelo čineći neprekidno isti tajanstveni krug kojim jure Zemlja, Sunce, Zviježđe, jedan svemir u srazu sa stotinu drugih, još se ne zna oko čega ukoliko nije ova pisaljka koja razgrće vremena, smije se, ruga, otkrivajući bolju sliku koja leti istim putem, samo unatrag.