Mjehurići

Možda ima taj demon, što pamti svako zrno, što je posijao u moj duh. Ja ne pamtim; ja čujem samo u uhu, gdje šumi i galami. I bojim se, da i drugih harfista bezbroj čuh. Ja sam prislonio uho k svakom grmu i šuštavoj slami. Suviše se vjetrina u mojem bubnjiću slilo i sliva. Suviše učenih otrova u malom mozgu mi hara. Do mene vijori šuma, javlja se pčela, što se u šašu skriva mučena pjesma riječnih bjesova noćna mi spavanja para. Koliko usta iz mene kao vode šaplju, koliko mjehura sitnih klokoće u pjeni! A ja kroz cijev tako škrto istačem kaplju, i uzdasi su većinom u sjeni voda sneni; demon je bio u moći da k meni namami čaplju. O to je današnje vrijeme groznice i mamurluka, o to su polusni špiljski, što ne mogu na javu. o to je u lubanji bezbroj žamora i buka, o to je muka, što prasak nejasan razbija glavu. Svaki je demon znao samo za se i ni za što više. A ja sam u se primio kleti Savez svih riječi. I zato se silim da sam od bratstva sablasti više. A ta gužva zloduha uskoću obzora liječi. I pustio sam da govor svih bijesova knjigu mi piše, i mnoštvo glasova zemlje mir ravnotežja priječi. I sada paklenske sile umova i kalibana glase se srdžbom mog srca i stida i ne daju da spavam. Kao kod trepetljike uzrujan list i grana pjeva i svira, te ovo zavjetno srce svemiru kao harfu davam. Napredak