Visoki jablani

Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi; od gromora njina glasa šuma i more se budi, a kada rukom mahnu, obzori svijeta se šire i bune, i prodiru u vis, u etire. Ali, za svoju snagu oni su zahvalni patnji, bijedi, sužanjstvu, gladi i njinoj Crnoj pratnji. Oni imaju snagu vjere što živi u smaku i sunce u oblaku… Oni imaju polet orlova, srčanih zračnih ptica, oni poznaju pjesmu naših najdubljih žica, uzdušni piloti, nebeski piloti, za svijet u slobodi, za svijet u ljepoti, ljudi svojih djela, djeca svojih ruku, rođena u plaču, sazrela u muku. Njina muška desna neprestano zida dvore čovječanstva. Dom Prometejida! I gdje tinja Savjest, kao iskra sveta oko njih se kupi orijaška četa za slobodu prava. Ali u samoći njihova je glava ispravna i čista povrh mračne rulje gdje ih ne razumiju glupani i hulje. Kao vršak divnih, zelenih jablana, režući do munje vedri obzor dana. Tako, uistinu do njih vode puti, gdje se pojas rijeke u dolini sluti, gdje se sitno cvijeće plavi, ruji, žuti; nagnuti u ponor nebeskoga svoda dok crvena jesen drumovima hoda. Mi stupamo bijelim dolom u tišini, oni, sami, Gordi, dršću u visini, muče žednu zjenu ili revnu opnu; što ne mogu, što ne mogu da nas u vis popnu. Povrh njina vrška gdje se pjesme gnijezde samo vile lete, ili bure jezde; a nad njima sunca: samo zvijezde, zvijezde!