Kora potočnik

Zbog koje sam produživao mladost i volio na zaboravljen način. Za početak: širi se Crnilo između bijelih stupova Tivolija. U ovom času ne mogu sastaviti njeno lice koja je topla kugla naslonjena na moju dušu, koja je pokret noćnog mora — Potočnik Kora. Zbog koje sam vozio danima i uvjeravao se da mi je svijet suvišan. Tajanstvo Slovenije. Vlaga se skuplja u njenoj koži, a usta su joj smrvljena voćka. Nejasan put »na zvuk roga« do njene šume, do njenog mora — Potočnik Kora. Koja nije ona prava, drukčije to želim reći; dobrostojeća je moja mora. Čiji telefon godinama šuti i ponižava moje stare ljubavi odane drugom vremenu, koja je pismo bez odgovora — Potočnik Kora. Koja se jednom dala, tek tako, da bi bila još dalja, kao medalja na mrtvom tijelu i pobjegla u nečijim kolima, ali u jezero iz jutarnjih Gora — Potočnik Kora. Koja je preslišala moju mladost, prelistala moje albume, koja nas proziva, prema čijem su smijehu moje iskustvo, Azija, ironija i diploma, neusporedive noći — ništa. Zbog koje se drukčije pije i hoda. Jedina zemlja, jedini stanovnik — Kora Potočnik. Generacija o kojoj razgovaram. što hoće od mene? O, tako jednostavno padaju geografija i literatura! Ona ne voli, ili voli — ne voli. Bez milosti je, bez uvjerenja, duša bez tajne i izvora — Potočnik Kora. Koja mi je tako malo vremena ostavila, koja se smije dok čita svoju pjesmu. Zbog nje su moje ljubavi stvari, a ona je opet ideja. Koja je uzela više no što je smjela, igrala se, ništa nije htjela, koja se ljubila kao da mora — Potočnik Kora. Pa da se oprostim od one kojoj treba manje ljubavi no što joj se daje. Koju je moje srce samo kratko nerviralo; križaljka za koju joj nedostaju još dva-tri slova. Koja je sve tajne mog života, kao čarobnjak u noćnom lokalu, sabrala u jednu pticu i pustila je da odluta. Ja nešto drugo branim i sve ovo stvarno ne bih smio, pa ipak »na vašu službu« bjegunac-vojnik - Kora Potočnik.