Ne daj se ines

Ne daj se godinama moja Ines. Drukčijim pokretima i navikama, jer još ti je soba topla; prijatan raspored i rijetki predmeti. Imala si više ukusa od mene. Tvoja soba – divota. Gazdarica ti je u bolnici. Odvijek si se razlikovala po boji papira svojih pisama, po poklonima, pratila me drugog jutra oko devet do stanice. I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom, kao list, U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima. Ne daj se mladosti moja. Ne daj se, Ines. Dugo je pripremano naše poznanstvo i onda, slučajno, uz vruću rakiju, i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja. Tvoj način gospođe a obrazi seljanke. Prostakušo i plemkinjo moja! Pa tvoje grudi, krevet, i moja soba obješena u zraku kao naranča, kao narančasta svjetiljka, Proleterskih brigada 39, kod Grkovic. Ne daj se mladosti moja. Ne daj se Ines. Evo me, ustajem tek da okrenem ploču. Da li je to nepristojno u ovakvom času? Mozart, Requiem, Agnus Dei. Meni je ipak najdraži početak. Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti, koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta. Ne daj se, Ines, poderi pozivnicu, otkaži večeru. Prevari muža odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu. Dodirni me ispod stola koljenom generacijo, ljubavnice. Pa ja znam da će još biti mladosti, a nikad više ovakve; u prosjeku 1938. Ja neću s kim moći ostati mlad, i ta će mi mladost teško pasti. I bit će ipak da ste vi u pravu, jer sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno. Ponovno počinje kiša kao što kiši u listopadu na otocima. More od olova i nebo od borova. Udaljeni glasovi koji se miješaju: glas prijatelja, majke, broda, brata. Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu. I nestalo je svjetla s tom bjelinom. Još malo šetnje uz more i gotovo;