Popodnevna pjesma

Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, nježnu i pohotnu, u ono dvorište u kojem sam vas gledao, draga susjedo, 1957. godine, kada je bila jesen slična ovoj i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini, u gradu koji je postao moja bolnica, a mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji plavi i uspavani. Adresiram tamo ovu misao i kažem — šteta. Bili ste ljubavnica mog cimera od 8 do 11 svakog jutra. Kako ste se zvali: Ema, Selma, Alma, Adela? Da li je to izmijenilo vaše lice, oči i trbuh? A kako sam vam zavidio vraćajući se iz šetnje, od 8 do 11 izjutra, uz četvrt kruha i mlijeko, u jednom blijedom, peščeničkom mljekarstvu. Svim je bojama već moj prvi studentski rujan dodavao malo Crnog i malo tamnozelenog. I danas vam iskreno kažem — šteta, šteta. Više vjerojatno i niste za takva šta. Ponovo ono dvorište. Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi. Vi, znači, danas dolazite još ranije u moju sobu. Oko pola sedam. A ja baš izlazim; šteta, jer moj je cimer mrzovoljan tako rano i ja bih vam vjerojatno pružio više, ali ja idem u šetnju. I šetao sam tako godinu i drugu... I ne da vam se hvalim, bilo je toga. Kakve sve zemlje, pića, kakva mora! Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio, i kakve žene, jer vama otvoreno mogu reći. Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro. Nekakav vlak je istruo u Crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije. Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste, i kakva je mene ostavljala na sjeveru, pijući neko nerazgovijetno piće svog naroda. Daleko, daleko kao u snovima. pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna Vozderkove — premještene zauvijek u moju utrobu. A takav snijeg i sve što treba; bilo je, bilo, ali ono dvorište u kojem sam vas viđao između dva neodređena stabla, Crna od vlage one jeseni, vas tako običnu i raskalašenu domaćicu, i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi u sezonama 1957/58, i sljedeće — šteta, nepovratno šteta!